Viševica, strmo ali nadahnjujuće

Iako je Viševica planina ženskog imena da bi se popelo na vrh potrebno je zapeti – muški. Naime, od 2 do 2,5 sata koliko je potrebno do vrha (kako tko može) uspon traje oko 85 posto staze, gledamo li od makadamske ceste u podnožju. I to prilično strm uspon, jer je potrebno prevaliti gotovo 500 (petsto) metara visinske razlike i doći na 1428 metara nad morem. Viševici se može prići od više pravaca iako je nekako najčešći onaj od poznate Vagabundine kolibe (planinarski dom) na predjelu Ravno. Od tamo treba slijediti putokaze i markacije. Prvo se ide oko 600 metara po asfaltu, a zatim još toliko po makadamu dok se ne dođe do proširenja s tablom na kojoj piše da do vrha ima još 2 sata hoda.

Skradski vrh – 10 godina kasnije!

Iako smo bili u međuvremenu nekoliko puta, početkom 2024. bilo je jubilano penjanje – 10 godina od prvog uspona (vidi post). Skradski vrh je pomalo specifičan, jer najčešće nema drugih planinara ili izletnika pa imamo cijelu planinu samo za sebe u tih nekoliko sati. Ovaj smo put obišli sve zanimljive točke osim “Kavranove stene”. Počinjemo, dakle, kavom u “Milanu”, a završavamo kasnijim ručkom u “Brezi”. Kao što je poznato uspon počinje s platoa/parkirališta u centru Skrada (tu je i turist-biro) i vodi uz crkvu i groblje nakon kojih dolazimo na križanje za izvor rijeke Dobre. Silazimo kratkim puteljkom do izvora gdje stoji tabla da voda NIJE za piće, što nam je pomalo zagonetno.

Risnjak iz Vilja

Bijah jednom na Risnjaku prije dosta godina i to je bio jedan od prvih blog postova – tada iz Crnog luga. Prilaz Risnjaku, jednom od najljepših vrhova u Gorskom kotaru uopće, iz Vilja zanimljiv je na svoj način. Samo pješačenje je dosta kraće nego iz Crnog luga i staza je nešto lakša jer se polazi s više od 1000 metara nadmorske visine. Kako doći do tamo? Kad se kreće iz Zagreba autom po autocesti A3 treba izaći na izlazu Oštrovica (oko130 km od Zagreba) i krenuti prema Gornjem Jelenju. Na samom prijevoju je križanje gdje treba skrenuti lijevo prema Vilju iako putokaz za N.P. Risnjak kaže desno, ali to ide u Crni lug. Nakon toga je vrlo brzo putokaz desno za Vilje i cesta postaje vrlo uska, ali asfaltirana još nekih 2 km. Sljedeći je putokaz za Vilje koji kaže da je parkiralište udaljeno još 5 km.

Do Utvrde Baterija – biciklom

Napoleon i Rusi na Braču? Istina u 19. stoljeću, ali zvuči zanimljivo. Da bi se došlo do te priče treba se zaputiti u Milnu na Braču. Kad dođemo pred Milnu, pratimo putokaz za centar i parkiramo na “city parkingu”. Nakon toga treba uzjahati bicikl te odmah skrenuti gore lijevo u brdo (ne samo lijevo jer ćemo otići na benzinsku pumpu i sl.). Nakon jedne serpetine dolazimo do groblja gdje treba krenuti asfaltiranim putem uz njega, a prema postavljenom putokazu. Ukupno ima oko 6 km vožnje biciklom u jednom smjeru. S desne strane groblja nalazi se makadamski put koji vodi u istom pravcu, ali potrebna je dodatna orijentacija (“kartu čitaj i seljaka pitaj”). Nakon nekoliko minuta vožnje dolazimo do velike table s pukazima gdje se putevi račvaju za Splitska vrata i uvalu Osibova. Krećemo prema Spliskim vratima i ubrzo asfalt prelazi u makadam, a mi samo pratimo putokaz. Put je u vrlo dobrm stanju i brzo dolazimo do križanja na kojem treba skrenuti desno za Bateriju.

Prekogranična tura biciklom dolinom Sutle

Slovenija, križanje važnih cesata

Ovu smo rutu našli na www.zagorjebike.com.hr, jednom od ponajboljih “cikloturističkih” web portala kod nas. Ideja je bila da staza ne bude jako zahtjevna i da prolazi kroz zanimljive krajolike gdje se ima što vidjeti. A ispalo je bolje od očekivanoga – ponajviše što se baš nismo držali rute “kao pijani plota”.
Iako, prema uputama, početak rute polazi iz Huma na Sutli mi smo krenuli s drugog kraja – Miljane – gdje odmah prelazimo u Sloveniju na graničnom prijelazu. Mjesto na slovenskoj strani zove se Imeno i tu odmah počinje – biciklistička staza! Krećemo prema Podčetrteku no nakon desetak minuta instiktvno skrećemo ulijevo gore na biciklstičku stazu koja vodi kroz šumu, a trebali smo nastaviti ravno. Nakon približno kilometra vožne dolazimo na križanje…

Dubai – grad u kojem ništa nije nemoguće

Ima jedna država koja je nedavno kupila čak 80 borbenih aviona Rafale, jer nemoguće ne postoji. Ima jedan grad u toj državi gdje se nalazi najviši neboder na svijetu, najveći šoping centar na svijetu, najzavrnutija zgrada, najviši teniski teren, najveća fontana, najveći vrt s cvijećem (sic!), i mogli bi još nabrajati…, jer ništa nije nemoguće. Naravno, riječ je o Ujedinjenim Arapskim Emiratima i gradu Dubaiju kojega neki nazivaju Monakom Bliskog istoka ili pak Las Vegasom bez kockarnica. Zbog svega toga u Dubaiju se nalazi i predstavništvo Guinnessove knjige rekorda da bi mogli na licu mjesta pratiti te sve svjetske rekorde i one koji će tek doći.

Pogled na grad s Burj Khalife

Brač – 3 skrivene zanimljivosti (Koloč, Herkul i Most Franje Josipa)

Koloč – (Kolač)

Blizu jednog od poznatih mjesta na Braču, Nerežišća, nalazi se čuveni „kolač” odnosno „Koloč” kako se naziva po brački. To je prirodna stijena koja zbog svoje zakrivljenosti izgleda kao tradicionalno pecivo. Zaštićen je kao geomorfološki spomenik prirode od 1986. godine. A gdje se na Braču skupljanju vile i vilenjaci? Pa na kolaču, originalnom čudu prirode koje se nalazi na oko 25 minuta laganog hoda od mjesta. Vrlo blizu centra Nerežišća, ispod poznate crkvice iz koje raste bor, nalazi se spomenik Domovini i veliki putokaz za “kolač”. Hodanje nije zahtjevno no treba se držati uvijek skretanja u lijevo budući na svim raskršćima nema putokaza. Tako kroz maslinike dolazimo do kolača – kamenog prirodnog luka – među vile i vilenjake.

Vražji prolaz

Hodanje kroz Vražji prolaz je bilo jedno od onih planinarenja s reverznim smjerom – prvo dolje pa gore (slično kao na Vidovu goru).
Za Vražji prolaz (po domaće “Vrajži”) kažu da je jedan od skrivenih bisera Gorskog Kotara, a nalazi se kod mjesta Skrad, bolje rečeno jedno 300 m ispod! U samom Skradu je u vrijeme stare ceste prema moru bilo inače vrlo živo – autobusi i automobili često su parkirali i tražili okrjepu kod hotela “Zeleni vir” uz kojeg je bila i benzinska stanica. Sada je to sve zatvoreno i polunapušteno, ali je prakiralište i dalje pognodno kao početna stanica za planinare. U blizini je kafić “Milano” gdje se služi prilično dobra kava i posjećuje ga lokalno stanovništvo.

Vis, Moslavačka gora

Odmah nas privukao naziv vrha – “Vis”- podsjećajući nas na istoimeni otok gdje smo proveli nekoliko lijepih ljetnih godišnjih odmora. Etimološki gledano Vis-otok je nastao od imena Issa dok Vis-vrh (444 m) vjerojatno ima veze s visovima u smislu visine iako je zapravo najviši vrh Moslavačke gore – Humka (489 m). Međutim, prema nekim simulacijama, tijekom postojanja Panonskog mora moguće je da je Moslavačka gora bila jedan mali otok i tu prestaje svaka sličnost između dva “Visa”. Moslavačka gora je zapravo vrlo zanimljiva jer obiluje raznim životinjskim i biljnim svijetom, rudama te znamenitim građevinama iz prošlosti i sadašnjosti. Prilazi su mogući iz više smjerova, a mi se odlučujemo za uspon iz Podgarića, oko 80 km udaljenog od Zagreba.

Lagani uspon na Veliki Drgomalj

Od Delnica se laganim usponom u trajanju od točno jednog sata može doći na Veliki Drgomalj – pitomo brdo s kojeg se pruža fantastičan pogled.

Kad dolazimo autom i “skinemo” se s autoputa krećemo prema centru Delnica i prolazimo hotel “Risnjak” s čuvenim savijačama od borovnice (kamo ćemo se vratiti kasnije) i skrećemo lijevo u ulicu F. Supila. Prije crkve skrećemo u ulicu Zrinskog i vozimo se do velikog kompleksa vojarne. Mi nastavljamo dalje još nekoliko kilometara do raskrižja gdje lijevo gore idu markacije prema vrhu. S markacijama je posebna priča – u principu je sve dobro označeno, no mnoge su markacije stare i izlizane te na rijetko postavljenje pa smo ih nekoliko puta morali tražiti, a jednom smo i malo promašili… A tome je pridonijela i vrlo zarasla staza u drugom dijelu puta.

Drgomalj – vrh

Na raskrižju nailazimo na još nekoliko automobila i manjih skupina planinara koji se spremaju na vrh. Staza je u početku široka dok se kasnije sužava do kozje, ali se cijelo vrijeme uspinje kroz šumu. Kao što smo napomenuli potrebno je pratiti markacije, jer začas možemo naći izvan rute. Nakon točno sat vremena uz lagano čavrljanje eto nas vrhu (1154 m) gdje izlazimo na veliku livadu s prekasnim pogledaima na sve strane. Vrh na samom hrptu predstavlja ukošeni betonski stup gdje su žigovi i veliki drveni križ pored njega. Žig HPO ovaj puta nije metalni zazidan u kamen (obično u nemogućem položaju) već klasični muhur s drškom, privezan s lancem, te ga s lakoćom udaramo u dnevnik (još nismo na e-dnevniku!).